Balansiranje između karijere, obiteljskog života i uživanja u svakodnevnici, zapravo se svodi na kontinuirani pokušaj da uhvatimo sve što nam se čini potrebnim za sreću.
U poznatom filmu Stevena Spielberga ˝Uhvati me ako možeš˝, Leonardo DiCaprio glumi svjetski traženog prevaranta koji u svojim prevarama preuzima najrazličitije identitete dok mu jedan agent čitavo vrijeme pokušava uči u trag. Čini mi se da bi se brzi način življenja, karakterističan za naše doba, mogao metaforički nazvati upravo tako - ˝uhvati me ako možeš˝.
Zdravo za gotovo
Pritom nerijetko uzimamo stvari zdravo za gotovo. Doima nam se da će naši roditelji, prijatelji, supružnici uvijek biti tu, da su naša konstanta. Ovo pogotovo vrijedi za mlade ljude koji nerijetko gaje iluziju nedodirljivosti.
U ˝hvatanju˝ karijere, uspjeha, novca, u potpunosti zaboravljam na prolaznost svih tih stvari, ali i na prolaznost odnosa koji se vrlo lako ugase ako u njih ne ulažemo.
Tako se možemo, naoko preko noći, naći u situaciji da nam netko za kog smo bili uvjereni da će uvijek biti tu postane potpuni stranac. To nam se može činiti tužnim i teško objašnjivim, no činjenica je da kao što za građenje odnosa treba vremena, tako vremena treba i za njegovo odumiranje. Zato je mnogo vjerojatnije da odnos nije nestao preko noći. Balansiranje između posla i svakodnevnih obaveza, odnosno onoga što moramo, i s druge strane onoga što želimo, nije nimalo jednostavan zadatak. Naš je život zapravo ništa drugo nego slijed svakodnevnih odluka i odabira. Hoću li kad dođem kući nakon posla ugovoriti sastanak sa sestrom i provesti s njom dva do tri sata ili ću se strovaliti u krevet jer sam potpuno iscrpljena? Možda će mi ako se odlučim naći sa sestrom poslije biti drago što sam to učinila i možda ću brzo nadvladati umor, a možda bi mi bilo bolje da se naspavam. Da li da ostanem za vikend kod kuće i radim na zadacima koje imam za idući tjedan ili da pustim sve i odem na rođendansku zabavu na koju sam pozvana? Svaka, pa i najmanja odluka ima svoje posljedice. Neke su vidljive vrlo brzo, a neke postaju vidljive tek s protokom vremena.
Unutarnja ljestvica
Danas, vjerojatno mnogo više nego u nekim prošlim vremenima, moramo donositi ovakve odluke. Ljudi su zaposleniji, život je brži i svi imamo manje vremena iako dan još uvijek traje 24 sata. I kako onda donositi prave odluke zbog kojih jednom nećemo požaliti? Stvar je zapravo jednostavna. Sve se na kraju dana svodi na prioritete. Oni pak proizlaze iz našeg viđenja vlastitog života i zamišljene ljestvice vrijednosti. Sve se svodi na jednostavno pitanje što nam je u životu važno. Bez obzira na individualne razlike u ovom odgovoru koje su dozvoljene i očekivane, čini mi se da zaboravljamo da se u prvoj vrijednosti na toj ljestvici ne bismo trebali međusobno razlikovati.
Ona bi trebala glasiti ˝ja˝. Ovo je zapravo ˝uvjet bez kojeg ne može˝ za ostatak ljestvice. Jer ako nema zdravog, snažnog i bistrog ˝ja˝ nema ni mi, ni on ili ona, niti oni. Ako vrh ljestvice zamjene neki drugi prioriteti, oni će tu ostati neko vrijeme, ali ih sasvim sigurno s vremenom nećemo više moći zadovoljavati. Ljestvica u kojoj su posao, drugi, a to uključuje čak i vlastitu obitelj, uvijek na vrhu je dugoročni recept za frustraciju i fizičko i mentalno iscrpljivanje.
Naravno da naši prioriteti ne mogu i ne trebaju uvijek biti fiksni i da će se oni mijenjati u pojedinim životnim fazama, s obzirom na događaje i okolnosti. Međutim, naša vlastita dobrobit treba uvijek biti negdje pri vrhu. Ako naše životne prioritete zamislimo kao vrt pun raznolikih biljaka koje treba održavati, onda možemo isto tako zamisliti i da bez dobrog vrtlara nema ni lijepih biljaka. Ovakva paradigma ne znači život uronjen u potpuni hedonizam u kojem samo zadovoljavamo sve svoje potrebe, već uspješno balansiranje između svih onih ˝moram˝ i svih onih ˝želim˝.
U poznatom filmu Stevena Spielberga ˝Uhvati me ako možeš˝, Leonardo DiCaprio glumi svjetski traženog prevaranta koji u svojim prevarama preuzima najrazličitije identitete dok mu jedan agent čitavo vrijeme pokušava uči u trag. Čini mi se da bi se brzi način življenja, karakterističan za naše doba, mogao metaforički nazvati upravo tako - ˝uhvati me ako možeš˝.
Zdravo za gotovo
Pritom nerijetko uzimamo stvari zdravo za gotovo. Doima nam se da će naši roditelji, prijatelji, supružnici uvijek biti tu, da su naša konstanta. Ovo pogotovo vrijedi za mlade ljude koji nerijetko gaje iluziju nedodirljivosti.
U ˝hvatanju˝ karijere, uspjeha, novca, u potpunosti zaboravljam na prolaznost svih tih stvari, ali i na prolaznost odnosa koji se vrlo lako ugase ako u njih ne ulažemo.
Tako se možemo, naoko preko noći, naći u situaciji da nam netko za kog smo bili uvjereni da će uvijek biti tu postane potpuni stranac. To nam se može činiti tužnim i teško objašnjivim, no činjenica je da kao što za građenje odnosa treba vremena, tako vremena treba i za njegovo odumiranje. Zato je mnogo vjerojatnije da odnos nije nestao preko noći. Balansiranje između posla i svakodnevnih obaveza, odnosno onoga što moramo, i s druge strane onoga što želimo, nije nimalo jednostavan zadatak. Naš je život zapravo ništa drugo nego slijed svakodnevnih odluka i odabira. Hoću li kad dođem kući nakon posla ugovoriti sastanak sa sestrom i provesti s njom dva do tri sata ili ću se strovaliti u krevet jer sam potpuno iscrpljena? Možda će mi ako se odlučim naći sa sestrom poslije biti drago što sam to učinila i možda ću brzo nadvladati umor, a možda bi mi bilo bolje da se naspavam. Da li da ostanem za vikend kod kuće i radim na zadacima koje imam za idući tjedan ili da pustim sve i odem na rođendansku zabavu na koju sam pozvana? Svaka, pa i najmanja odluka ima svoje posljedice. Neke su vidljive vrlo brzo, a neke postaju vidljive tek s protokom vremena.
Unutarnja ljestvica
Danas, vjerojatno mnogo više nego u nekim prošlim vremenima, moramo donositi ovakve odluke. Ljudi su zaposleniji, život je brži i svi imamo manje vremena iako dan još uvijek traje 24 sata. I kako onda donositi prave odluke zbog kojih jednom nećemo požaliti? Stvar je zapravo jednostavna. Sve se na kraju dana svodi na prioritete. Oni pak proizlaze iz našeg viđenja vlastitog života i zamišljene ljestvice vrijednosti. Sve se svodi na jednostavno pitanje što nam je u životu važno. Bez obzira na individualne razlike u ovom odgovoru koje su dozvoljene i očekivane, čini mi se da zaboravljamo da se u prvoj vrijednosti na toj ljestvici ne bismo trebali međusobno razlikovati.
Ona bi trebala glasiti ˝ja˝. Ovo je zapravo ˝uvjet bez kojeg ne može˝ za ostatak ljestvice. Jer ako nema zdravog, snažnog i bistrog ˝ja˝ nema ni mi, ni on ili ona, niti oni. Ako vrh ljestvice zamjene neki drugi prioriteti, oni će tu ostati neko vrijeme, ali ih sasvim sigurno s vremenom nećemo više moći zadovoljavati. Ljestvica u kojoj su posao, drugi, a to uključuje čak i vlastitu obitelj, uvijek na vrhu je dugoročni recept za frustraciju i fizičko i mentalno iscrpljivanje.
Naravno da naši prioriteti ne mogu i ne trebaju uvijek biti fiksni i da će se oni mijenjati u pojedinim životnim fazama, s obzirom na događaje i okolnosti. Međutim, naša vlastita dobrobit treba uvijek biti negdje pri vrhu. Ako naše životne prioritete zamislimo kao vrt pun raznolikih biljaka koje treba održavati, onda možemo isto tako zamisliti i da bez dobrog vrtlara nema ni lijepih biljaka. Ovakva paradigma ne znači život uronjen u potpuni hedonizam u kojem samo zadovoljavamo sve svoje potrebe, već uspješno balansiranje između svih onih ˝moram˝ i svih onih ˝želim˝.
izvor: ordinacija.hr
